

"Ne mogu joj ništa drugo obući. Cijelo vrijeme želi hodati u onoj svijetlo-plavoj haljini od tila. Ništa drugo ne želi nositi u vrtiću ni kod kuće ni nigdje drugdje. U očaju sam na kraju kupila tri takve haljine i perem ih joj kad spava." (svjedočanstvo jedne mame)
Postoje djeca koja jaaako čvrsto u jednoj fazi odrastanja odluče kako će biti princeza Elsa ili Batman. Baš poput curice iz ove priče. I ne, nismo ju izmislili - ona doista postoji.
Iako je ta priča jedna mala dječja krajnost koja pokazuje kako klinci mogu biti iznimno tvrdoglavi ono što želimo poručiti je da se djeca stvarno vole maskirati.
Mališane u dobi od dvije i tri godine kostimirane zabave ponekad mogu plašiti, a ako kod kuće nemate mališana koji karneval i fašnik opisuje kao "glupo i dosadno" kostime i rekvizite za igru možete koristiti tijekom cijele godine.
Kada dijete na glavu stavi krunu, povez preko oka, haljinu od tila ili plašt takva igra doprinosi njegovom kognitivnom, tjelesnom i emocionalnom razvoju.
Dijete koje je kostimirano tijekom igre pretvaranja aktivno koristi svoj um i pamćenje. Kada se dijete uživljuje u ulogu princeze, gusara ili superheroja treba jako dobro potegnuti za znanjem o određenom liku kako bi ga moglo oponašati.
Kada dijete u kostimu postaje netko drugi, igranje uloga ne ostaje samo na tome. Dijete razmišlja o tome što govori lik kojeg on glumi i kojim se riječima koristi.
Ako glume gusara, sigurni smo da će puno izgovarati “arg, arg” te koristiti riječi poput “top, blago, dragulji, škrinja s blagom…” koje sigurno ne koriste svaki dan.
Djeca se često sama sa sobom igraju uloga, pa je sve što vi trebate nasloniti se na dovratnik i slušati kakve su scenarije razradili.
Nekad će igra vatrogasca završiti spašavanjem lutkica iz kuće u požaru, a nekad ćete shvatiti da je dječja soba puna plišanih pacijenata.
I u tim svim scenarijima uvijek postoji neki problem (požar u kućici za lutke) koje dijete stvori i za koje mora pronaći rješenje.
Kada se dijete uživi u određenu ulogu i na sebe stavi kostim princeze ili liječnika tada dijete postaje netko drugi i vidi svijet tuđim očima, stavlja se u nečiju tuđu poziciju.
Sve to pomaže djeci da razumiju kako svi imamo neku ulogu u društvu.
Djeca se stalno susreću sa situacijama koje ne razumiju, bilo da svjedoče nekoj nesreći u stvarnom životu ili vide neku nasilnu scenu na jednom od malih ekrana.
Nasilje nije jedino što djeca ne razumiju ili čega se boje. Svaka nova situacija može djeci biti stresna, ma koliko se roditeljima činila jednostavnom.
Djeca često ne žele govoriti o onome što ih plaši u direktnom razgovoru, bolje te osjećaje procesiraju kroz igru.
Tek kada se kostimiraju i pretvaraju da su netko drugi mogu početi rješavati sve svoje probleme, na indirektan način.
Dijete koje možda nije atletski tip može to postati jednom kada navuče plašt superheroja. Tada mora glumiti da je brzo, da leti i da hitno mora nekog ići spasiti.
Ovisno o tome kakva je uloga, ona može potaknuti kretanje. Djeca se osjećaju slobodnije kada se pretvaraju da su netko drugi.
Iako djevojčice mahom biraju kostimiranje u princeze i vile, dok dječaci vole biti Spiderman, Batman i Storm Trooper, dijete u svakom slučaju treba poticati i na ne tako ustaljene izbore.
Sasvim je prirodno da ponekad curica poželi biti Superman, a dečko se odluči maskirati u Minnie Mouse.
Djetetu se nikad ne bismo smjeli rugati ako odluči izaći iz stereotipa. Baš suprotno, djecu treba poticati u njihovim kreativnim izborima.
Učenje po modelu je jedno od najučinkovitijih principa učenja za djecu. Djeca uče o svijetu imitirajući živote odraslih osoba i ostalih oko njih. Kroz igru u kostimima djeca istražuju svijet imitirajući ljude i likove kroz njihove akcije, osjećaje i riječi.
Djeca koja su zajedno kostimirana ili pak bez kostima sudjeluju u igri pretvaranja su poput grupe malih scenarista. Svaki od njih ima neku svoju verziju zamišljenog događaja, a zajedno se moraju dogovoriti kako će priča ispasti.
Netko uvijek mora malo popustiti, a nekad se kroz razgovor dođe do neke bolje ideje. Djeca zapravo često imaju spontani brainstorming.
Dječja mašta nema granica, djeca nisu još razvijene ličnosti koje su prihvatile kako žive u svijetu bez granica.
Osnivač Waldorfske pedagogije Rudolf Steiner vjerovao je kako jedino maštovita igra tijekom djetinjstva oslobađa put kreativnog razmišljanja jednom kada odrastemo.
Zato, potaknite djecu na kostimiranje i potičite ih na igru pretvaranja.