Prvi prijatelji: plišane igračke i lutkice

Znate onu plišanu igračku bez koje vaše dijete teško zaspi ili krene u vrtić?
Možda je to stari medvjedić, mala lutka ili papiga koja se već nekoliko puta našla u perilici. Naizgled običan predmet, ali za dijete je to izvor utjehe, sigurnosti i topline koju poznaje.

U ranom djetinjstvu djeca često razviju posebnu povezanost s jednom igračkom. Stručnjaci taj predmet zovu tranzicijski objekt koji pomaže djetetu da se lakše nosi s odvojenostima i promjenama, poput odlaska na spavanje ili prvih dana u vrtiću.

Takve igračke imaju važnu emocionalnu ulogu, pomažu djetetu regulirati osjećaje, pružaju osjećaj kontinuiteta i pomažu mu da izgradi samostalnost. Kroz njih dijete uči kako pronaći mir i razvijati unutarnju sigurnost, temelje emocionalne stabilnosti kasnije u životu.

Kad igra postane sigurnost

Zanimljivo je promatrati kako dijete od svih igračaka iznenada izabere baš jednu. Bez posebnog razloga, bez ikakvog pravila.
Od tada sve dijele od putovanja do uspavljivanja, smijeha pa čak i suza. Ta igračka je uvijek tu negdje, pod jastukom, u ruksaku ili čvrsto stisnuta u rukama koje traže poznato. 

Postane dio svakodnevice, gotovo neprimjetan odraslima, ali djetetu nezamjenjiv. Mali, tihi podsjetnik da je svijet siguran, čak i kad se čini prevelik. Jer ponekad je za osjećaj mira dovoljno samo da znaš - netko tvoj je tu, odmah pored tebe.

Male lekcije velikih osjećaja

Djeca vrlo rano počnu pokazivati emocije, ali često još ne znaju riječi kojima bi ih objasnila. Dvogodišnjak ljutito baca kocke, trogodišnjakinja grli lutkicu prije vrtića, ponašanja su koja odraslima mogu djelovati frustrirajuće ili zbunjujuće, ali zapravo su njihova prva komunikacija osjećaja.

U tom trenutku plišani prijatelj postaje važan. Kroz igru pretvaranja, dijete projicira svoje emocije na lutku ili medvjedića. Možda kaže: “Beba plače jer je sama” ili “Medvjedić je ljut jer ne može ići u park”.

To nije samo igra već i način na koji dijete uči prepoznati, imenovati i obrađivati vlastite osjećaje. Stručnjaci kažu da upravo kroz ovakvu simboličku igru djeca razvijaju emocionalnu inteligenciju i kapacitet za empatiju.

Za roditelje: Promatrajte što dijete radi s igračkom i razgovarajte o tome. Pitanja poput “Zašto misliš da je beba tužna?” ili “Što misliš da medvjedić sada osjeća?” potiču dijete da razmišlja o emocijama. Kroz ovakve igre možete prepoznati što dijete muči, primjerice strah od razdvajanja ili frustraciju zbog nečega u vrtiću.

Igra koja gradi samopouzdanje

Dijete, s vremenom, polako preuzima ulogu “roditelja” svojoj omiljenoj igrački. Hrani je, uspavljuje, tješi, pazi da joj ništa ne nedostaje.
Kroz ove male svakodnevne geste uči što znači briga, pažnja i odgovornost, u prijevodu vježba vještine koje će mu kasnije koristiti u odnosima s ljudima.

Iako je svijet velik, brz i ponekad zbunjujuć, ta mala lutkica daje djetetu osjećaj kontrole. Svaki zagrljaj, svaka riječ, svaka briga koju pruža igrački polako gradi njegovu samosvijest i povjerenje u vlastite sposobnosti.

Ovi trenuci često prolaze gotovo neprimjetno za odrasle, ali su izuzetno važni. U njima dijete prvi put isprobava što znači biti odgovoran, kako pokazati ljubav i kako regulirati svoje emocije. I upravo kroz ovu vrstu igre, korak po korak, dijete razvija unutarnju sigurnost i samopouzdanje. Uči da njegovi postupci vrijede, da se ljubav može davati i primati, i da su male geste brige ono što zaista stvara razliku.

Za curice i dječake

Lutke i plišanci nisu samo za djevojčice, baš kao što autići i kocke nisu samo za dječake. Djeca su djeca i sva djeca trebaju priliku da njeguju i izraze emocije. Kroz takvu igru uče kako biti pažljiv, suosjećajan i odgovoran, ali na način koji je njima prirodan i zabavan.

Ako vaš sin nosi svog medvjedića u ruksaku, to ne znači da je “pretjerano nježan”, nego da ima sposobnost stvarati veze i brinuti o nekome drugom. Isto vrijedi i za djevojčice, igrajući se s lutkom, uče kako se brinuti, kako tješiti i kako razumjeti osjećaje drugih.

Dijete kroz igru shvaća da njegova pažnja, ljubav i briga vrijede, i da su mali, svakodnevni postupci ono što gradi odnose i povjerenje.

I za kraj – da, možda će jednog dana završiti u kutiji

Jednog dana, ta će mala, izblijedjela igračka možda završiti u kutiji s ostalim uspomenama. Možda će joj nedostajati gumbić ili će boja biti malo izblijedjela, ali i dalje će nositi trag djetinjstva.

Kad je dijete, sada već odraslo, ponovno pronađe osjetit će poznatu toplinu. Sjetit će se bezbrižnosti, prvih igara i osjećaja sigurnosti koji je tada bio sve što mu je trebalo.

Ti trenuci, iako mali, ostaju zauvijek.

Pronađi prvog prijatelja