Lafaboo - mjesto gdje igra ne poznaje podjele

Poglavlje I : Marijana u Zemlji čudesa

Jednom, ne baš tako davno, tražila sam kućicu za lutke za moju tada malu djevojčicu.

Htjela sam da ta kućica za lutke bude nešto divno. Željela sam da ima male prostorije u koje će moja kći skrivati svoje najdraže male lutkice.

Htjela sam kućicu s malim prozorčićima kroz koje će ih moja djevojčica gledati i pričati s njima i kućicu u kojoj će mala obitelj lutkica živjeti film koji u svom svijetu mašte režira moja kći.

Da budem iskrena, tu kućicu htjela sam pomalo i za sebe. Moju kućicu za lutke improvizirao je moj tata i bila je jako slična kućici za ptice u našem dvorištu. Ipak, bila mi je najdraža igračka koju sam ikad imala. 

Tražeći tu idealnu kućicu u trgovinama u Hrvatskoj jednostavno nisam bila zadovoljna onime što se nudi. Plastika bez duše nije mogla probuditi ono dijete u meni.

Kućicu sam pronašla u inozemstvu, točnije u Francuskoj. Baš onako filmski, ugledala sam je u izlogu i to je bilo to. Ušavši u tu trgovinu osjećala sam se poput Alise u Zemlji čudesa. Nisam znala koja igračka mi je ljepša, koju još kupiti… opčinjenost je potrajala.

Poglavlje II: Alisa postaje poduzetnik

Kažu da je najljepša stvar na svijetu baviti se onime što volimo i onime u što vjerujemo. Oni koji me poznaju znaju da u glavi uvijek istovremeno vrtim bar nekoliko filmova (ja sam hodajući omnibus) koje moram, ako ništa drugo, bar pokušati ostvariti.

No od trenutka kad sam se zaljubila u francuske igračke, znala sam da želim da moja djevojčica (kasnije i dječak) imaju divne igračke koje potiču maštu, igračke od prirodnih materijala kojima će se možda jednog dana igrati i moji unuci.

Isto tako, znala sam i da takve igračke zaslužuju svi mališani diljem Hrvatske. Moja tvrtka Točka sna postala je generalni zastupnik za brendove Djeco, Le Toy Van, Janod i Lilliputiens.

No, to me nekako nije dovoljno ispunjavalo. U meni je titralo nešto…

Poglavlje III: Lafaboo, moje treće dijete

Moja velika mala cura sada ima 12 godina, a moj mali veliki sin ima 8 godina. Gledala sam ih kako rastu uz divne igračke i kako se igraju s njima.

Nije me dovoljno ispunjavalo vidjeti ih na policama. Htjela sam ih oglasiti na sva zvona… i tako je na svijet jednog toplog jesenskog dana 2015. došlo moje treće dijete - Lafaboo.

Poglavlje IV: Lafaboo je previše kod bake

Lafaboo sam zamislila kao svoje treće dijete koje nikada neće odrasti i koje će se uvijek igrati.

Ovaj web shop od prvog dana trebao je biti mjesto na kojem dijelim sve svoje stavove o igri i igračkama.

No, znate li kako je to kada ste u nečemu prvi put? Kao ono kada prvi put rodite pa slušate savjete svoje mame i zanemarite svoje instinkte…

Svi stručnjaci za online prodaju govorili su mi jednu stvar:

“Kategorije proizvoda morate složiti po tome kako se potencijalni kupci ponašaju na internetu tj. po tome kako pretražuju internet. Tu vam je alfa i omega sistematizacija web shopa i to po ključu: igračke za djevojčice i igračke za dječake. Morate to imati, u protivnom ćete gubiti velik dio potencijalnog prometa”.

I tako je Lafaboo imao podjelu igračaka na:

• igračke za djevojčice i
• igračke za dječake.

Jer su tako rekli stručnjaci (bake mog web shop djeteta), jer se tako pretražuju igračke na internetu i jer tako imaju sve trgovine. Baš sve. I one online i one sa zidovima.

Mene je to jako kopkalo… baš zato što Lafaboo nije trebao biti kao svi drugi.

Poglavlje V: Lafaboo više nema podjelu igračaka na djevojčice i dječake

Svijet je danas, više nego inače, pun stereotipa. Odrasli se žele u njih ukalupiti jer im je tako lakše, tako se ne osjećaju toliko nestabilno. Kada kročite trgovinama dječjom odjećom sve je vrlo jasno podijeljeno na ružičasto i plavo.

Tako su podijeljene i dječje igračke. Uvijek me smetalo što su čak i one obične dječje lopte “za curice” i “za dečke”.

Kakve to veze ima? To je samo obična okrugla gumena lopta!

Dječja igra mora biti slobodna. Ona mora biti neopterećena. Svojoj djeci nikad nisam nametala s čim će se igrati (osim onom kućicom za lutke s početka priče .

Moja djevojčica spuštala je autiće po toboganu i kopala bagerom po dnevnoj sobi. Moj dječak u tim istim bagerima uspavljivao je sve svoje lutkice.

Prošli Božić  zaželio je velikog jednoroga, a kad ga je odmotao samo je euforično viknuo: Mateja. Jednorog Mateja sada je dio naše obitelji.

Ne moram ni pričati o svim gozbama i čajankama koje nam je priredio. I koga je sve pozvao…

I jednog i drugog pustila sam da se igraju čime god žele. Jer mislim da granicama nije mjesto u dječjoj mašti. Nadam se da ćete i vi pustiti svoju djecu, o njima ovisi u kakvom ćemo društvu živjeti.

Nadamo se, slobodnom od stereotipa.

Marijana Birkić Lovegrove