

Jednom, ne baš tako davno, tražila sam kućicu za lutke za moju tada malu djevojčicu.
Htjela sam da ta kućica za lutke bude nešto divno. Željela sam da ima male prostorije u koje će moja kći skrivati svoje najdraže male lutkice.
Htjela sam kućicu s malim prozorčićima kroz koje će ih moja djevojčica gledati i pričati s njima i kućicu u kojoj će mala obitelj lutkica živjeti film koji u svom svijetu mašte režira moja kći.
Da budem iskrena, tu kućicu htjela sam pomalo i za sebe. Moju kućicu za lutke improvizirao je moj tata i bila je jako slična kućici za ptice u našem dvorištu. Ipak, bila mi je najdraža igračka koju sam ikad imala.
Tražeći tu idealnu kućicu u trgovinama u Hrvatskoj jednostavno nisam bila zadovoljna onime što se nudi. Plastika bez duše nije mogla probuditi ono dijete u meni.
Kućicu sam pronašla u inozemstvu, točnije u Francuskoj. Baš onako filmski, ugledala sam je u izlogu i to je bilo to. Ušavši u tu trgovinu osjećala sam se poput Alise u Zemlji čudesa. Nisam znala koja igračka mi je ljepša, koju još kupiti… opčinjenost je potrajala.
Kažu da je najljepša stvar na svijetu baviti se onime što volimo i onime u što vjerujemo. Oni koji me poznaju znaju da u glavi uvijek istovremeno vrtim bar nekoliko filmova (ja sam hodajući omnibus) koje moram, ako ništa drugo, bar pokušati ostvariti.
No od trenutka kad sam se zaljubila u francuske igračke, znala sam da želim da moja djevojčica (kasnije i dječak) imaju divne igračke koje potiču maštu, igračke od prirodnih materijala kojima će se možda jednog dana igrati i moji unuci.
Isto tako, znala sam i da takve igračke zaslužuju svi mališani diljem Hrvatske. Moja tvrtka Točka sna postala je generalni zastupnik za brendove Djeco, Le Toy Van, Janod i Lilliputiens.
No, to me nekako nije dovoljno ispunjavalo. U meni je titralo nešto…
Moja velika mala cura sada ima 12 godina, a moj mali veliki sin ima 8 godina. Gledala sam ih kako rastu uz divne igračke i kako se igraju s njima.
Nije me dovoljno ispunjavalo vidjeti ih na policama. Htjela sam ih oglasiti na sva zvona… i tako je na svijet jednog toplog jesenskog dana 2015. došlo moje treće dijete - Lafaboo.
Lafaboo sam zamislila kao svoje treće dijete koje nikada neće odrasti i koje će se uvijek igrati.
Ovaj web shop od prvog dana trebao je biti mjesto na kojem dijelim sve svoje stavove o igri i igračkama.
No, znate li kako je to kada ste u nečemu prvi put? Kao ono kada prvi put rodite pa slušate savjete svoje mame i zanemarite svoje instinkte…
Svi stručnjaci za online prodaju govorili su mi jednu stvar:
I tako je Lafaboo imao podjelu igračaka na:
Jer su tako rekli stručnjaci (bake mog web shop djeteta), jer se tako pretražuju igračke na internetu i jer tako imaju sve trgovine. Baš sve. I one online i one sa zidovima.
Mene je to jako kopkalo… baš zato što Lafaboo nije trebao biti kao svi drugi.
Svijet je danas, više nego inače, pun stereotipa. Odrasli se žele u njih ukalupiti jer im je tako lakše, tako se ne osjećaju toliko nestabilno. Kada kročite trgovinama dječjom odjećom sve je vrlo jasno podijeljeno na ružičasto i plavo.
Tako su podijeljene i dječje igračke. Uvijek me smetalo što su čak i one obične dječje lopte “za curice” i “za dečke”.
Kakve to veze ima? To je samo obična okrugla gumena lopta!
Dječja igra mora biti slobodna. Ona mora biti neopterećena. Svojoj djeci nikad nisam nametala s čim će se igrati (osim onom kućicom za lutke s početka priče .
Moja djevojčica spuštala je autiće po toboganu i kopala bagerom po dnevnoj sobi. Moj dječak u tim istim bagerima uspavljivao je sve svoje lutkice.
Prošli Božić zaželio je velikog jednoroga, a kad ga je odmotao samo je euforično viknuo: Mateja. Jednorog Mateja sada je dio naše obitelji.
Ne moram ni pričati o svim gozbama i čajankama koje nam je priredio. I koga je sve pozvao…
I jednog i drugog pustila sam da se igraju čime god žele. Jer mislim da granicama nije mjesto u dječjoj mašti. Nadam se da ćete i vi pustiti svoju djecu, o njima ovisi u kakvom ćemo društvu živjeti.
Nadamo se, slobodnom od stereotipa.